Klimatske promjene
Ujedinjene nacije su definisale 17 ciljeva održivog razvoja (The Sustainable Development Goals – SDGs) koji kroz sprovođenje Agende za održivi razvoj do 2030. (Agenda 2030), imaju za cilj da se iskorijeni siromaštvo, izgradi miroljubivo društvo i promoviše prosperitet i blagostanje ljudi uz zaštitu okoliša, kako za današnje, tako i za buduće generacije. U ovoj Agendi klimatske promjene prepoznate su kao jedan od prioriteta i definisane kroz Cilj 13 – preduzimanje hitne akcije u borbi protiv klimatskih promjena i njihovih posljedica. Specifični ciljevi podrazumevaju osnaživanje prilagodljivosti i adaptivnih kapaciteta na rizike povezane sa klimatskim uslovima; integrisanje mjera u vezi sa klimatskim promjenama u nacionalne politike, strategije i planiranje; unaprjeđenje obrazovanja, podizanje nivoa svijesti, kao i ljudskih i institucionalnih kapaciteta u vezi sa ublažavanjem i smanjivanjem uticaja klimatskih promjena, odnosno sa prilagođavanjem i ranim upozoravanjem na klimatske promjene.
Evropska unija definisala je, na polju klimatskih promjena, kao strateške ciljeve smanjenje za 20% emisije gasova sa efektom staklene bašte u odnosu na referentnu 1990. godinu, da 20% ukupno potrebne energije bude proizvedeno iz obnovljivih izvora, kao i da se energetska efikasnost poveća za 20%. Do 2030. godine za iste ciljeve postavljene su kvote od 40%, 27%, 27%, respektivno, dok dugoročni ciljevi do 2050. godine podrazumijevaju smanjenje emisija gasova staklene bašte za 80-95% u odnosu na 1990. godinu. Opšti cilj je da globalno zagrijavanje bude ograničeno na ispod 2°C u poređenju sa prosječnom temperaturom predindustrijskog perioda, kako bi se spriječio značajan negativan uticaj klimatskih promjena i katastrofalnih globalnih promjena okoliša.
Politika borbe protiv klimatskih promjena u Bosni i Hercegovini, u skladu sa standardima međunarodne zajednice, utvrđena je ratifikacijiom Okvirne konvencije UN o klimatskim promjenama (The United Nations Framework Convention on Climate Change – UNFCCC) i njenim pratećim aktima: Kjoto protokolom (Kyoto Protocol) i Sporazumom iz Pariza (The Paris Agreement).
Cilj Okvirne konvencije UN o klimatskim promenama i svih sa njom povezanih pravnih instrumenata je da se postigne stabilizacija koncentracije gasova staklene bašte u atmosferi na nivou koji bi sprječavao opasne antropogene uticaje na klimatski sistem. Takav nivo trebalo bi da se postigne u vremenskom periodu koji bi omogućio ekosistemima da se na prirodan način prilagode promjeni klime, da ne bude ugrožena proizvodnja hrane i da se omogući dalji stabilan ekonomski razvoj. U skladu sa definisanim ciljem, Konvencija utvrđuje prinicipe koji daju opštu orijentaciju za budući razvoj i tumačenje Konvencije. To su:
– princip jednakosti i zajedničke, ali izdiferencirane odgovornosti (razvijene zemlje treba da imaju vodeću ulogu);
– uzimanje u obzir specifičnosti zemalja u razvoju;
– princip predostrožnosti;
– princip integralnosti mjera zaštite klimatskog sistema u nacionalne programe razvoja i
– princip saradnje u unapređivanju izgradnje otvorenog međunarodnog ekonomskog sistema.
Kjoto protokol je pravno obavezujući globalni sporazum u borbi protiv klimatskih promjena. Države koje su ratifikovale Kjoto protokol su podjeljene u dvije glavne grupe:
– industijski razvijene zemlje (tzv. Aneks 1 zemlje), koje imaju obavezu smanjenja emisija GSB uz obavezu dostavljanja inventara tih gasova svake godine,
– zemlje u razvoju (tzv. ne-Aneks 1 zemlje), koje nemaju obaveze ali mogu da doprinesu smanjenu emisija GSB, putem realizacije projekata kroz Mehanizam čistog razvoja (Clean Development Mechanism – CDM) Kjoto protokola.
Kjoto protokol slijedi osnovni princip konvencije UN, „zajedničkih, ali različitih odgovornosti“, koji priznaje da teret odgovornosti treba najviše da optereti zemlje koje historijski emituju najveće količine gasova koji stvaraju efekat staklene bašte. Tako da protokol direktno nalaže industrijski razvijenim zemljama da postignu kvantifikovane redukcije emisija gasova koji stvaraju efekat staklene bašte. Manje razvijene zemlje nemaju obavezujuće ciljeve za smanjenje emisije. Bosna i Hercegovina spada u drugu grupu zemalja i kao država izvan Aneksa 1, sama se obavezala na ograničavanje emisija gasova sa efektom staklene bašte, ali bez kvantifikovane ciljne emisije.
BiH je postala članica UNFCCC-a2000. godine, a ratificirala je Protokol iz Kjota 2007. godine. Prema UNFCCC, BiH se smatra stranom koja nije uključena u Aneks I, tj. svrstana je u zemlje u razvoju ili tranziciji. Strane koje nisu uključene u Aneks i nisu obavezne da poduzimaju mjere na smanjenju emisija stakleničkih gasova (GHG), ali se podstiču da to urade uz finansijsku podršku razvijenih zemalja. U tom kontekstu BiH je učestvovala u Mehanizmu čistog razvoja (CDM) sa tri registrovana projekta. Nakon potpisivanja Pariškog sporazuma Imenovano tijelo za CDM ima ulogu i u odobravanju projekata kroz mehanizam NAMA (Nationally Appropriate Mitigation Action).
U decembru 2015., nakon više od dva desetljeća pregovora, na 21. zasjedanju Konferencije stranaka (COP21) Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC) u Parizu države su sklopile prvi univerzalni sporazum o borbi protiv klimatskih promjena. Pariškim sporazumom porast prosječne globalne temperature nastoji se zadržati na razini „znatno manjoj” od 2 °C iznad temperatura iz predindustrijskog doba, pri čemu se zapravo teži zadržati ga na 1,5 °C iznad navedenih temperatura. Kako bi se postigao taj cilj, stranke nastoje što prije postići najvišu razinu globalnih emisija stakleničkih plinova te dostići nultu neto stopu emisija u drugoj polovici ovog stoljeća. Financijski tokovi trebaju slijediti te ciljeve. Po prvi put sve stranke moraju pokazati ambiciozni trud u smanjenju emisija stakleničkih plinova, slijedeći načelo „zajedničkih, ali različitih odgovornosti i odgovarajućih mogućnosti”, tj. u skladu s njihovim individualnim stanjem i mogućnostima kojima raspolažu. Svakih pet godina sve zemlje moraju obnoviti ili unaprijediti svoje akcijske planove za borbu protiv klimatskih promjena („doprinosi određeni na nacionalnoj razini”) te ih predstaviti na transparentan način kako bi se mogao procijeniti zajednički napredak („pregled globalnog stanja”). Financijsku podršku i podršku u smislu izgradnje kapaciteta u prvom će redu dobiti najugroženije, najmanje razvijene zemlje i male otočne države u razvoju. Prilagođavanje je u jednakoj mjeri bitno kao i ublažavanje te je prepoznat kao globalni izazov, a prepoznata je i važnost rješavanja pitanja gubitaka i štete povezanih sa štetnim posljedicama klimatskih promjena. Sporazum je stupio na snagu u novembru 2016. nakon što ga je ratificirao potreban prag, tj. 55 država koje stvaraju najmanje 55 % globalnih emisija stakleničkih plinova. Sve zemlje EU-a ratificirale su Pariški sporazum, a Bosna i Hercegovina je to učinila u 2017. godini.
BiH je, kao doprinos ispunjavanju Pariškog sporazuma, usvojila dokument “Namjeravane aktivnosti ublažavanja klimatskih promjena (INDC)” za period do 2030. godine. Dokument se bazira na već postojećim usvojenim strateškim dokumentima, kao što je Strategija prilagođavanja na klimatske promjene i niskokarbonskog razvoja BiH, te dokumentima Drugi nacionalni izvještaj o klimatskim promjenama prema UNFCCC-u i Prvi dvogodišnji izvještaj o emisijama stakleničkih gasova u skladu s UNFCCCom. Prema izrađenim scenarijima u okviru INDC-a, najviši nivo emisija GHG se dostiže 2030. godine, kada se prema baznom scenariju očekuju 20% veće emisije od nivoa emisija iz 1990. godine (Green Council 2017).
Negativne posljedice klimatskih promjena već su vidljive u BiH, iako ona neznatno doprinosi uzrocima klimatskih promjena na globalnom nivou. Emisije po glavi stanovnika iznose oko 7,25 tona ekvivalentna ugljen dioksida po glavi stanovnika (CO2 eq/stanovniku) u 2014. Godini (UNDP BiH 2016), što je za oko 17% manje od prosjeka država Europske Unije (EU)2. Međutim, ako se izvrši poređenje u odnosu na relativno bogatstvo, emisije u BiH su skoro četiri puta veće nego u EU. Emisije stakleničkih gasova (GHG) po jedinici BDP-a za BiH su iznosile 1,85 kg ekvivalenta CO2 po jednom euru u 2014. godini, dok je prosjek EU iznosio 0,39 kg ekvivalenta CO2 po jednom euru. Ovi statistički podaci ilustriraju ekonomsku i socijalnu situaciju BiH: uhvaćene u zamku siromaštva, sa relativno niskim vrijednostima GHG emisija, ali još nižim bruto domaćim proizvodom po glavi stanovnika, što ukazuje na neracionalno korištenje resursa, prije svega energije.
Sadašnje stanje stakleničkih gasova
Kao članica UNFCCC-a BiH je dužna da izvještava o emisijama stakleničkih gasova. Kroz izradu prva tri nacionalna izvještaja i dva dvogodišnja izvještaja o emisijama urađeni su inventari emisija od 1990. godine do 2014. godine. Inventari su urađeni primjenom metodologije IPCC 1996. U toku je izrada inventara za 2015. i 2016. godinu prema metodologiji IPCC 2006. Slika prikazuje trend emisija GHG od 1990. do 2014. godine.
Najveće emisije su bile 1990. godine koja se u UNFCCC-u uzima kao bazna. Emisije su iznosile 34,04 miliona tCO2ekv. Emisije su značajno smanjene tokom ratnog perioda, 1992-1995. da bi nakon toga počele da rastu. U 2001. godini su iznosile 12,03 miliona tCO2ekv, što je tek nešto više od jedne trećine u odnosu na baznu godinu. Nakon toga, prije svega zbog rasta emisije u sektoru energije, ukupne emisije su prešle 20 miliona tCO2ekv (u 2008. godini). Emisije drugih sektora su bile više nego prepolovljene u periodu 1990-2001. godina, zbog smanjenja više od 80% u industrijskim emisijama i 50% u sektoru poljoprivrede. Najveće emisije nakon rata su bile u 2011. godini i iznosile su 28,10 miliona tCO2ekv što je oko 83% emisija iz 1990. godine. U 2012. godini je primijetan značajan pad emisija što je posljedica manjeg udjela termoelektrana u proizvodnji električne energije. Emisija u 2014. godini, posljednja godina za koju je do sada urađen inventar, iznosila je 25,74 miliona tCO2ekv ili za oko 25% manje u odnosu na 1990. godinu.
Analizirajući emisije po stanovniku, emisije u 2010. godini skoro su dostigle nivoe emisija po glavi stanovnika iz 1990. godine (5,18 tona CO2ekv po glavi stanovnika godišnje u 2008. godini), ali su i dalje među najnižim vrijednostima u Evropi. U 2014. godini emisije po glavi stanovnika su iznosile oko 7,25 tona CO2ekvpo glavi stanovnika, što je za oko 17% manje od prosjeka država EU. Međutim, ako se izvrši poređenje u odnosu na relativno bogatstvo, emisije u BiH su skoro četiri puta veće nego u EU.
Emisije GHG po jedinici BDP-a za BiH su iznosile 1,85 kg CO2ekvpo jednom euru u 2014. godini, dok je prosjek EU iznosio 0,39 kg CO2ekvpo jednom euru. Ovi statistički podaci ilustriraju ekonomsku i socijalnu situaciju BiH: uhvaćene u zamku siromaštva, sa relativno niskim vrijednostima GHG emisija, ali još nižim bruto domaćim proizvodom po glavi stanovnika, što ukazuje na neracionalno korištenje resursa, prije svega energije.
Sa dijagrama se vidi rast udjela energetike u ukupnim emisijama GHG sa 48% (u 1990. godini) na 56% (u 2014. godini) iako su emisije u tom sektoru niže u 2014. godini. Značajan je rast udjela transporta, sa 7% na 12%. Udio poljoprivrede bilježi značajan pad, dok je udio industrije ostao isti. Iz raspoloživih podataka ne vidi se koje emisije su svrstane pod „ostalo“, ali pretpostavlja se da su to emisije iz zgradarstva, HFC spojevi itd. Udio tih emisija je značajno opao. Važno je istaći da se ovdje radi o udjelu u emisijama svih stakleničkih gasova, ne samo u emisijama ugljen dioksida.
U Namjeravanim aktivnostima na ublažavanju klimatskih promjena (INDC), BiH je odredila okvirne ciljeve za emisije GHG u 2030. godini u odnosu na 1990. godinu. U INDC-u se navodi da se prema scenariju bussines as usual (BAU) maksimum emisija očekuje u 2030. godini, kada su očekivane emisije za 20% veće u odnosu na 1990. godinu. Bezuslovni cilj BiH prema INDC-u je smanjenje emisije za 2% do 2030. godine u odnosu na BAU tj. 18% uvećanje u odnosu na 1990. godinu. Značajnije smanjenje se predviđa u scenariju koji podrazumijeva intenzivniju međunarodnu pomoć na smanjenju emisija. Prema tom scenariju cilj je smanjiti emisije u 2030. Godini za 3% u odnosu na emisije iz 1990. godine, što bi značilo smanjenje od 23% u odnosu na BAU.
Gledano iz 2020. godine, a uzevši u obzir izvodljivost aktuelnih planova u sektoru elektroenergetike koji se odnose na zatvaranje postojećih i izgradnju novih termoelektrana na ugalj, jasno je da emisije GHG do 2030. godine neće rasti ni do nivoa uslovnog cilja iz INDC-a. S druge strane, postoje jasni zahtjevi koji proizilaze iz članstva u Energetskoj zajednici da se definišu ciljevi za smanjenje emisije u odnosu na 2014. godinu. To znači da niti jedan od scenarija datih u INDC-u ne zadovoljava taj zahtjev.
Trenutno je u izradi revidirana verzija Namjeravanih aktivnosti na ublažavanju klimatskih promjena (NDC) Bosne i Hercegovine (kao sastavni dio Četvrtog nacionalnog izvještaja o klimatskim promjenama). Usaglašeno je da bazna godina za projekcije GHG bude ista i za NECP i NDC, a to je 2014. godina.
Prema NDC (radna verzija,april 2020.) bezuslovni cilj smanjenja emisija GHG za 2030. godinu iznosi najmanje 12,8% (uključujući i povećanje ponora u sektoru šumarstva) u odnosu na 2014. godinu. Uslovni cilj (uz intenzivniju međunarodnu pomoć) za 2030. godinu iznosi najmanje 17,5% (uključujući i povećanje ponora u sektoru šumarstva) u odnosu na 2014. godinu.
Vrlo je važno naglasiti da oba cilja karakteriše sljedeće:
– Zaustavljanje dugogodišnjeg trenda rasta emisije u kratkom roku,
– Ambiciozno smanjenje emisije GHG u relativno kratkom periodu (2014 – 2030.) i
– Prepolovljavanje emisija do 2050. godine u odnosu na 2014. godinu.
Svaki rast temperature u BiH će vjerojatno imati izrazito štetne uticaje, naročito zato što su prognozirane više temperature povezane sa smanjenom količinom padavina i višim stopama isparavanja u unutrašnjim dijelovima zemlje. Prosječan rast temperature veći od 2,0 ⁰C rezultirat će skupim procesom prilagođavanja na klimatske promjene i uticajima koji će nadmašiti kapacitet prilagodljivosti velikog broja ekoloških sistema (kao što su područja visokih planina i područja nizinskih hrastovih šuma), kao i visokim rizikom opsežnih ireverzibilnih efekata koji uključuju i istrebljenje nekih endemskih vrsta.
Cilj Strategije u oblasti prilagođavanja na klimatske promjene je: Povećavanje otpornosti Bosne i Hercegovine na klimatsku varijabilnost i klimatske promjene, pri čemu će se osigurati ostvarivanje razvojnih dobiti.
Prema predviđanjima, klimatske promjene u BiH ogledat će se u povećanju temperature zraka, pojavi suša tokom ljetnih mjeseci, kao i pojavi ekstrema u smislu količine, rasporeda i intenziteta padavina. Posljedice klimatskih promjena u sektoru poljoprivrede možemo promatrati dvojako: kao pozitivne i kao negativne posljedice. Prema istraživanjima, u Republici Hrvatskoj do 2050. godine prinos najvažnijih poljoprivrednih kultura bi se mogao smanjiti od 3 do 8%, a slična situacija se može očekivati i u Bosni i Hercegovini.
Toplinski stres je jedan od najvećih problema u poljoprivredi, posebno u submediteranskom dijelu BiH. Taj problem je naročito prisutan u posljednje dvije decenije pri čemu se to najbolje primjećuje u voćarskoj, vinogradarskoj, a u posljednje vrijeme i maslinarskoj proizvodnji. Na sjeveru BiH, prema nekim projekcijama doći će do smanjenja prinosa kukuruza od 10% do 25%, dok će centralni dio zemlje imati potencijal za povećanje prinosa. Procijenjeno je da su suša i visoke temperature tokom ljeta 2012. godine koštale približno 1 milijardu američkih dolara u izgubljenoj poljoprivrednoj proizvodnji, kao i da su uništile gotovo 70% povrća i kukuruza u unutrašnjim dijelovima BiH.
Zbog izrazite prostorne i vremenske neravnomjernosti u rasporedu padavina posebno na jugu zemlje, tokom ljetnih sušnih perioda kada su potrebe za vodom najveće, doći će do povećanja potreba za navodnjavanjem poljoprivrednih kultura. Jari usjevi će biti ugroženi zbog visokih temperatura i nestašice vode tokom ljetnih mjeseci. Doći će i do smanjenja prinosa i kvaliteta ispaše, krme(posebno jarih usjeva) te do osiromašenja pašnjaka zbog jakih kiša i jačih vjetrova. Isto tako, mogu se očekivati ubrzani procesi erozije zemljišta uglavnom preko povećane erodibilnosti zemljišta nakon dužih sušnih perioda, povećanog intenziteta oborina i promjena u načinu korištenja zemljišta.
Negativne posljedice se ogledaju i u čestim poplavama koje neminovno vode do uništenja usjeva, a jedan od problema je i stagnacija površinske vode koja također ugrožava i uništava usjeve. Procjene pokazuju da su samo poplave u maju 2014. godine uzrokovale štete i gubitke u poljoprivredi koje se procjenjuju na 187 miliona eura. Prema izvještaju Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH iz 2015., poplavama, i kasnije pojavom klizišta, zahvaćeno je oko 70.000 ha najproduktivnijeg poljoprivrednog zemljišta, a na oko 55.000 ha usjevi su ili uništeni u potpunosti ili različitog stepena oštećenja čiji se gubici procjenjuju na oko 131 milion KM. Oko 25.000 poljoprivrednih gazdinstava je pretrpjelo ogromne gubitke zbog poplava. U stočarstvu su zabilježeni gubici od oko 5.000 komada krupne i sitne stoke, i više od 200.000 komada razne peradi čija se vrijednost procjenjuje na oko 31,6 miliona KM.
Prognozirane promjene u količinama padavina i temperaturi zraka će negativno uticati na sadašnji sistem upravljanja vodnim resursima u BiH. Mogu se očekivati promjene u pogledu vremena pojavljivanja, učestalosti i intenziteta ekstremnih događaja – poplava i suša. Najveći porast temperature zraka predviđa se u vegetacionom periodu (juni, juli i august), a nešto blaži porast tokom marta, aprila i maja, što će imati za posljedicu povećanu evapotranspiraciju i izraženije ekstremne minimume vodostaja na vodotocima. Ovo će rezultirati općim smanjenjem dostupnosti vodnih resursa u vegetacionom periodu kada su potrebe najveće, u pogledu kvantiteta vode, ali i kvaliteta, jer u malovodnim periodima raste potencijalna i stvarna opasnost od znatne degradacije kvaliteta vode (u kojoj počnu dominirati neprečišćene komunalne i druge otpadne vode, kao na primjer ljeti u Miljacki u Sarajevu). Znatno povećanje temperature zraka tokom zimske sezone (decembar, januar i februar) imat će za posljedicu smanjenje snježnih padavina, odnosno smanjenje proticaja u većini vodotoka u proljetnim mjesecima. S druge strane, očekivane učestalije padavine većeg intenziteta izazvat će veća oticanja, često praćena poplavama.
Uz povećavanje vremenske neravnomjernosti, zaoštravaju se problemi vezani za izraženu prostornu neravnomjernost – vodom su najsiromašniji upravo dijelovi koji imaju najveće potrebe za vodom, doline gdje su najveći zemljišni potencijali za intenzivnu poljoprivredu uz potrebno navodnjavanje i gdje je naseljenost najveća.
BiH je među državama sa najvećom pokrivenosti šumama u južnoj Evropi, a sa bogatstvom biljnog i životinjskog svijeta predstavlja jedno od najvažnijih šumskih područja u Evropi. Ova jedinstvena raznovrsnost osigurava otpornost šumskih ekosistema na uticaje klimatskih promjena i fleksibilnost u prilagođavanju na te promjene sa rizikom da neki od jedinstvenih i osjetljivijih ekosistema budu ugroženi. Iako mala, BiH je zemlja visokog bio-ekološkog potencijala na jednoj od „žarišnih tačaka“ svjetskog biodiverziteta. U isto vrijeme šumarstvo se smatra jednim od važnijih sektora u smislu ublažavanja klimatskih promjena, kao i ranjivijih sektora u smislu prilagodbe na klimatske promjene.
Prema najekstremnijem scenariju klimatskih promjena koji podrazumijeva emisije do 2100. prema „bussines as usual“ trajektoriji (oznaka scenarija RCP8.5) do 2035.godine prosječna temperatura na području Bosne i Hercegovine će biti veća za +0,5 do +1,50C. Za razdoblje 2036.-2065. promjene se kreću od 1.5 do 3oC dok se za razdoblje 2081.-2100. porast temperature kreće od 2.5 do 5oC. Ovako projektirane temperature (sa +5 do -20%padavina) upućuju na to da bi se desile drastične promjene u šumskim ekosistemima. Uopćeno govoreći, predviđeni scenarij imao bi nesagledive posljedice po šumske ekosisteme u Bosni i Hercegovini. Prema raspoloživim modelima povećanjem prosječnih godišnjih temperatura mogu se očekivati i zahtijevati fundamentalne promjene u šumarstvu, kao i generalno korištenju i upravljanju zemljištem. To sa sobom nosi teret društveno-ekonomskih i ekoloških posljedica.
Vijeće Ministara je 2013. godine usvojilo Strategiju prilagođavanja na klimatske promjene i niskokarbonskog razvoja za razdoblje 2013-2025, koja se trenutno ažurira. Integracija u sve relevantne sektore je veoma spora, uglavnom zbog nedostatka znanja i institucionalnih kapaciteta. Prva Strategija prilagođavanja na klimatske promjene i niskokarbonskog razvoja je usvojena 2013. godine od strane Vijeća Ministara.
BiH radi na projektu za “Unapređenje procesa Plana prilagođavanja na klimatske promjene (NAP) za srednjoročno planiranje ulaganja u sektore osjetljive na klimatske promjene u BiH”. Projekat će pružiti podršku BiH u unapređenju procesa izrade Plana prilagođavanja na klimatske promjene i postizanju ciljeva navedenih u Pariškom sporazumu i Agendi za održivi razvoj do 2030.godine.
Plan prilagođavanja na klimatske promjene BiH će se nadovezati na Strategiju prilagođavanja na klimatske promjene i niskokarbonskog razvoja iz 2013. godine. Projektom će se unaprijediti prilagođavanje na klimatske promjene u BiH sa fokusom na sektorske pristupe, nadogradnju baze znanja po pitanju prilagođavanja, davanje prioriteta srednjoročnim intervencijama prilagođavanja, izgradnju institucionalnog kapaciteta za integrisanje prilagođavanja, te demonstraciju inovativnih načina finansiranja prilagođavanja na klimatske promjene na subnacionalnom i lokalnom nivou.
Ovo predstavlja početni korak u postavljanju kursa opće politike za razvoj sa niskim emisijama i klimatskom otpornošću, integracija konkretnije politike, mjera i projekata u sektorske strategije, te identificiranje postojećih mogućih akcija za adaptaciju i mitigaciju radi privlačenja međunarodne podrške. Trenutno se priprema plan provedbe NDC-a koji bi trebao biti vodić za smanjenje emisija stakleničkih gasova u narednim godinama.
