Prema  Strategija usklađivanja propisa pravnoj stečevini EU u oblasti zaštite okoliša/životne sredine Bosne i Hercegovine-EAS- BiH, najveći troškovi se odnose na sektor vode, otpada i industrijskog zagađenja. Međutim za razliku od prve dvije oblasti, smatra se da će troškovi u vezi sa  industrijskim zagađenjem u najvećoj mjeri biti pokriveni od strane privatnog sektora, iz njihovih sopstvenih sredstava, uz sprovođenje principa: zagađivač plaća i odgovornost proizvođača. Osim za dio koji se odnosi na postojanje „historijskog“ zagađenja, tj. opasnog i industrij­skog otpada koji je ostao u firmama koje više ne rade ili su u stečaju, i koje nemaju sredstava za rješavanje ovog problema.

Procjenjuje se da velika industrijska postrojenja dominantno doprinose ukupnim emisijama atmosferskog zagađenja pri čemu utiču i na kvalitet zraka, vode i zemljišta. Osim toga, proizvode ogromne količine otpada i utiču na potrošnju energije i generalno stanje u energetskom sektoru. Neprečišćene industrijske otpadne vode predstavljaju jedan od ključnih izvora zagađivanja površinskih i podzemnih voda u Bosni i Hercegovini. Zagađivanje voda azotom i fosforom potiče uglavnom iz komunalnih i industrijskih izvora koji preko kanalizacionih sistema svoje neprečišćene otpadne vode ispuštaju u vodoprijemnike. Najveće emitovane količine potiču iz postrojenja u okviru energetskog sektora, hemijske i mineralne industrije, kao i od životinjskih i biljnih proizvoda iz prehrambenog sektora. U smislu zagađenja zraka, najveće emitovane količine oksida sumpora, oksida azota i praškastih materija potiču iz termoenergetskih postrojenja, proizvodnje i prerade metala, prehrambene i mineralne industrije.

U BIH najveći izvor emisije ugljen dioksida je energetski sektor (74%), zatim poljoprivreda (12%), industrijski procesi (11%) i otpad (3%). Nacionalnim planom smanjenja emisija za Bosnu i Hercegovinu (NERP) su obrađene četiri termoelektrane, sa devet blokova i jedna industrijska kogenerativna elektrana sa tri velika postrojenja za sagorijevanje sa toplotnom snagom ložišta većom 50 MWth, koje moraju ispuniti zahtjeve Direktive o velikim postrojenjima za sagorijevanje (LCPD) i Direktive o industrijskim emsiijama (IED). postrojenja za sagorijevanje imaju emisije sumpor dioksida od oko 273.577 tona godišnje, dok emisije azotnih oksida iznose 20.511 tona a čvrstih čestica 6.616 tona. Dodatno, u 2016. godini u pogon je puštena još jedna termoelektrana na ugalj. Nijedan od operatora velikih postrojenja za sagorijevanje nije odabrao opciju usklađivanja sa graničnim vrijednostima emisija, 10 operatora velikih postrojenja za sagorjevanje (TE Tuzla – T4, TE Tuzla – T5, TE Tuzla – T6, TE Kakanj – T5, TE Kakanj – T6, TE Kakanj – T7, Natron-Hayat UKO 4, Natron-Hayat LUKO 4 , TE Gacko – G1, TE Ugljevik-U1) je odabralo da budu uključeni u NPSE, a 2 operatora velikih postrojenja za sagorjevanje (TE Tuzla T-3 i Natron-Hayat UKO 3) su odabrali opciju ograničenog operativnog vijeka postrojenja za sagorijevanje.

Na području Republike Srpske Republički hidrometeorološki zavod je definisan kao nadležna institucija za uspostavljanje i vođenje Registra postrojenja i zagađivača RS.U2018. godini zabilježen maksimum od ukupno 50 dostavljenih izvještaja, 30 postrojenja pripada A kategoriji, a 20 postrojenja pripada B kategoriji.Prema Registru ekoloških dozvola zabilježeno je približno 400 postrojenja A kategorije, što ukazuje da je samo 7% postrojenja ispunilo zakonsku obavezu izvještavanja.Najveći doprinos emisijama imaju veliki zagađivači iz sektora industrije i energetike, poput termoelektrana, rafinerija i fabrika za proizvodnju različitih sirovina.U toku 2018. godine nisu zabilježene akcidentne emisije ni za jednu zagađujuću materiju.Usljed velikog broja nepravilnosti i nedostataka u dostavljenim podacima nije izvršena analiza i proračun ukupnih godišnjih emisija u RS za većinu zagađujućih materija stoga su u Izvještaju za 2018. godinu prikazane emisije u zrak najznačajnijih vrsta zagađujućih materija koje su dobivene od 30 postrojenja na području RS.

Na području brčko Distrikta stanovništvo za grijanje uglavnom koristi čvrsta goriva i električnu energiju. Gledano sa stanovišta zaštite okoliša, osnovni izvori grijanja stanovnika na području Brčko distrikta BiH su, u isto vrijeme, najveći antropogeni izvori zagađenja zraka. Emisija u zrak nastala ovim antropogenim djelovanjem je visoka i u stalnom porastu, a najveće zagađenje se javlja u grijnom i vlažnom periodu godine u urbanom području Brčko distrikta BiH. Na području BD nije uspostavljen registar zagađivača zraka.

Osnovni cilj propisa u oblasti kontrole industrijskog zagađenja i upravljanja rizikom sastoji se u sprečavanju, minimiziranju ili regulisanju industrijskog zagađenja na izvoru nastajanja. Najznačajniji EU propisi u ovoj oblasti su:

• Direktiva 2010/75/EUo industrijskim emisijama,
• Direktiva 2008/1/ECo integrisanom sprječavanju i kontroli zagađivanja (Integrated Pollution Prevention and Control – IPPC),
• Direktiva 2012/18/ECo kontroli opasnosti velikih akcidenata koji uključuju opasne supstance (Seveso III Directive),
• Direktiva 2001/80/ECo ograničenju emisija određenih zagađujućih materija u zrak iz postrojenja za sagorijevanje,
• Direktiva 2016/2284/EC(NEC Direktiva) smanjenju nacionalnih emisija određenih zagađujućih materija.
• Uredba (EC) No 1221/2009Evropskog parlamenta i Vijeća od 25. novembra 2009. godine, o dobrovoljnom učešću organizacija u upravljanju zaštitom okoliša i Zajednice i šemi ocenjivanja (EMAS)
• Uredba (EC) No 66/2010o revidiranoj šemi eko-označavanja.

Direktive su djelimično prenesene u nacionalno zakonodavstvo.

Pri razmatranju propisa u oblasti industrijskog zagađenja i upravljanja rizikom treba imati u vidu kompleksnost ove problematike i usku povezanost sa drugim oblastima kao što su: nuklearna sigurnost, upravljanje radioaktivnim otpadom, upravljanje hemikalijama, upravljanje određenim vrstama otpada, zaštita voda, zaštita zraka, zaštita prirode, oblast biotehnologija, genetski modifikovani organizmi, itd.

Razvojem tehnologije i imajući u vidu da mnoge emitovane zagađujuće komponente ne ostaju u jednom segmentu okoliša, već se prenose iz jednog područja u drugi, javila se potreba za sve većim brojem propisa u oblasti integrisane kontrole zagađenja. 

Osim toga, Međunarodna organizacija za standardizaciju (International Organization for Standardization – ISO) kroz grupu zakona ISO 14000 definiše sistem menadžmenta, analizu životnog ciklusa proizvoda, eko-označavanje i drugo. ISO 14001 obezbjeđuje okvir za zaštitu okoliša i daje odgovore na izjmene stanja okoliša u ravnoteži sa društveno-ekonomskim potrebama. Sertifikacija ISO 14001 je promovisana kao dobrovoljna mjera.

Eko označavanje takođe je pokriveno ISO standardizacijom. EU Eko znak je dobrovoljna oznaka, koja promoviše kvalitet okoliša i pomaže da se identifikuju proizvodi i usluge koji imaju smanjen uticaj na okoliš tokom cijelog svog životnog ciklusa, od ekstrakcije sirovina, preko proizvodnje i upotrebe, do odlaganja otpada. U postupku eko označavanja nacionalnim Eko znakom koriste se iste grupe proizvoda i isti kriterijumi kao za evropski Eko znak (EU Ecolabel), čime je stvorena infrastruktura za dodjelu evropskog Eko znaka u momentu pridruživanja EU.  

EMAS (Eco-Management and Audit Scheme – EMAS) predstavlja dobrovoljni program za menadžment zaštitom okoliša, koji omogućava organizacijama da registruju
svoj sistem upravljanja zaštitom okoliša u skladu sa odgovarajućom
Uredbom Evropskog parlamenta i Vijeća. EMAS sadrži u sebi sve zahtjeve ISO 14001
standarda, kao i dodatne zahtjeve. Do danas u Bosni i Hercegovini ni jedna kompanija nije EMAS registrovana, ali postoji nekoliko kompanija koje su pripremljene za EMAS registraciju. Potpuna primjena bit će moguća kada Bosna i Hercegovina postane punopravna članica EU.